Hrana je nešto što svi volimo i ne možemo bez nje. Uživamo u isprobavanju raznih specijaliteta, bilo da je reč o sočnom komadu mesa ili komadu ukusne torte. Praznični periodi i slavlja često nas navedu da se prepustimo i pojedemo malo više nego inače, nakon čega obično sledi trenutak istine na vagi. Merenje težine postaje način da proverimo koliko smo se udaljili od idealne težine i izgleda, što mnogima predstavlja bitnu stvar. Međutim, značajan višak kilograma može prerasti u ozbiljan zdravstveni problem poznat kao gojaznost.
Gojaznost se smatra hroničnom bolešću i predstavlja značajan javnozdravstveni izazov, čija je prisutnost u porastu u savremenom društvu.
Ova bolest karakteriše se prekomernim nakupljanjem masnih naslaga u organizmu i povećanjem telesne težine za više od 10% iznad idealne. Za njeno merenje koristi se indeks telesne mase, poznat kao BMI (body mass index). Gojaznost je rezultat višestrukih faktora, uključujući preterani unos kalorične hrane, nedostatak fizičke aktivnosti, genetske predispozicije, kao i upotrebu određenih lekova ili prisustvo psihijatrijskih oboljenja poput depresije.
Gojaznost povećava rizik od mnogobrojnih bolesti, uključujući kardiovaskularne probleme kao što su ateroskleroza i hipertenzija (što može dovesti do infarkta srca), metaboličke i hormonske poremećaje poput dijabetesa tipa 2, smanjen imunitet, masnu jetru, otežano disanje, kao i psihosocijalne komplikacije i razne vrste karcinoma.
Postoji nekoliko klasifikacija gojaznosti, baziranih na polu, uzrastu, i karakteristikama masnog tkiva.
U zavisnosti od pola, razlikujemo dva osnovna tipa gojaznosti: androidni (muški tip), koji se karakteriše akumulacijom masnog tkiva u gornjem delu tela, uključujući ramena, grudi i abdomen (sa pratećim kardiovaskularnim i metaboličkim komplikacijama), i ginoidni (ženski tip), češći kod žena, gde se masno tkivo nagomilava u donjem delu tela, oko karlice i butina, što može dovesti do problema sa kretanjem, cirkulacijom i disanjem.
Takođe, gojaznost se klasifikuje i prema histološkim karakteristikama masnog tkiva na hiperplastičnu i hipertrofičnu, zavisno od toga da li dolazi do povećanja broja ili veličine masnih ćelija.
BMI ili indeks telesne mase je merna jedinica za gojaznost po preporuci Svetske zdravstvene organizacije i prvenstveno se odnosi na zrele osobe. Skala za procenu gojaznosti je sledeća:
BMI | Stepen uhranjenosti |
---|---|
< 18,5 | Slaba uhranjenost |
18,5 - 25 | Normalna uhranjenost |
25,1 - 30 | Prekomerna uhranjenost |
> 30 | Gojaznost |
> 40 | Patološka gojaznost |
Ipak, postoje situacije kada visoki BMI ne ukazuje nužno na gojaznost. To se odnosi na sportiste, čija povećana mišićna masa doprinosi višem BMI-u bez prisustva viška masnog tkiva, kao i na osobe starije od 65 godina za koje se smatra da je idealni BMI u rasponu od 25,1 do 30.
Razvoj tehnologija u drugoj polovini 20. veka, s ciljem olakšanja svakodnevnog života, doveo je do smanjenja fizičke aktivnosti i, kao posledica, smanjene potrošnje energije. Istovremeno, proširila se i industrija brze hrane, koja nudi obroke visoke energetske vrednosti sa značajnom količinom kalorija. Ovi faktori zajedno smatraju se ključnim uzrocima rastuće prevalencije gojaznosti među populacijom.
Svetska zdravstvena organizacija (SZO) predstavila je koncept "Piramide ishrane" kao uputstvo za uravnoteženu ishranu, koja bi trebalo da obuhvata:
Lečenje gojaznosti zahteva sveobuhvatan pristup i počinje motivacijom pacijenta. Terapijski plan uključuje redovnu fizičku aktivnost, promene u ishrani i striktno praćenje dijetetskog režima. Gojaznost se smatra hroničnim stanjem koje zahteva dugotrajno upravljanje i posvećenost. Preventivne mere i terapijski pristupi često su usko povezani, naglašavajući važnost sprečavanja razvoja bolesti.
Da bi se podigla svest o problemu gojaznosti i promovisale aktivnosti usmerene na njeno suzbijanje, Svetska zdravstvena organizacija je proglasila mart za "Mesec borbe protiv gojaznosti". Ova inicijativa ima za cilj da ohrabri ljude širom sveta da preduzmu korake ka zdravijem načinu života.